Čeminac

Prvi pisani trag o mjestu Čeminac potječe iz 1591. godine.
Najviše povijesnih tragova ipak nalazim0 u crkvenim knjigama, pa tako povijesna župa Čeminac (Laskaffalu) datira iz vremena cara Josipa, odnosno naselje Čeminac nastalo je između 1716. – 1723. godine na posjedu grofa Esterhazya, a stanovnici mjesta bili su Nijemci koji su dosleli iz Njemačke.

Naselje je nastalo tako što im je grof Esterhazy darovao zemlju. Budući da u ono vrijeme područje današnjeg naselja Čeminac bilo pokriveno šumom, Nijemci krče šume te na dobivenim zemljištima grade kuće tzv. „nabijače“ i pokrivaju ih trskom. Od 1755. – 1756. godine Nijemci su otkupljivali zemlju koju su obrađivali i koja je postoajla njihovo vlasništvo.

U popisu mjesta darđanskog vlastelinstva 1767. godine navedeni su svi stanovnici Čeminca ( Laskaffalu ) :

Oko 1800. godine osnovana je poštanska stanica koja je kočijama dovozila putnike iz Osijek do Čeminca, u Čemincu je mijenjala konje i odlazila do današnjeg Branjina vrha te se vraćala u Osijek. Poštanski promet traje od 1800. do 1860 godine kada Čeminac dobiva željezničku postaju, međutim, poštanska stanica se ne gasi u potpunosti jer razvozi poštu za današnja naselja općine Čeminac, Grabovac (Albertffalu) i Kozarac (Kesekend), a također za današnji Kamenac, Kotlinu, Kneževe Vinograde, Zmajevac Suzu, Batinu, Jagodnjak i Bolmansku okolicu, dakle 1860. godine prestao je prijevoz putnika koji je usmjeren na željeznicu, ali se i dalje prevoze paketi i pisma za navedena naselja te možemo govoriti o važnom poštansko središtu.

Neposredno uz cestu u šumi imala je obitelj Esterhazy lovačku kuću na kat, gdje je grof sa svojom lovačkom pratnjom dolazio u lov s velikom svitom. Kasnije je to mjesto morao ustupiti prometu i razonodi. Kuća je preuređena u pivovaru, pridodana joj je i velika uljara, prilagođena za meljavu žitarica tako da je čeminačko pivo tada bilo među čuvenijima. Godine 1875. Čeminac ima željezničku stanicu sa zapadne strane. Župska je kuća bila stara, seljačka, vlažna, mala i pokrivena trskom te je 1871. godine podignuta nova uz pomoć vjernika. Ta je župa 1848. godine izgubila svoju veoma staru filijalu Karanac koja je pribrojena kapelaniji (kasnije župi) Kneževim Vinogradima.

Zanimljiv je podatak da je selo 1880. godine imalo svoga liječnika.

Schamburg Lippe, njemački barun, kupuje posjed grofa Esterhazyja te izdaje mnogo veće komplekse zemljišta u zakup. Na tim iznajmljenim područjima građeni su stanovi napoličara i poljoprivredne zgrade. Tako su nastale pustare Brod, Švajcernica i Uglješ.
Godine 1745. stanovnici Čeminca su izgradili crkvu, a na mjestu stare crke sagrađena je 1906. godine nova, najveća crkva u Baranji, poznata pod nazivom „Baranjska katedrala“.

Pogledajte povijest Župe Čeminac

U sklopu crkvenog imanja nalazilo se groblje koje je u 19. stoljeću premješteno na novu lokaciju, a prema kazivanjima mještana Čeminca sve do 1964. godine moglo se naići na tragove tog starog groblja.

Godine 1910. pošta Čeminac dobiva prvi telefonski aparat.
Godine 1912. izgrađena je stanica sa signalom i modernim uređajima koji su za vrijeme stare Jugoslavije odneseni.

Uz crkvu, u 19. stoljeću u samom središtu sela, sagrađena je škola, prvo s jednom učionicom i jednim učiteljskim stanom. Godine 1831. seljani su dozidali još jednu učionicu, veću od prve, a 1912. godine i treću učionicu sa hodnikom koji vodi na ulicu. Za vrijeme „stare Jugoslavije“ sagrađena je i četvrta učionica, s visokim hodnikom s izlaskom na dvorište te sa učiteljskim stanom u sklopu škole.

Školovanje je bilo obvezno za djecu od 6 do 12 godina i tri godine opetovnice koja se održavala tjedno tri puta. Škol je imala 6 razreda, a za vrijeme okupacije nastava se odvijala na njemačkom, njemačko-mađarskom i njemačko-hrvatskom jeziku. Do 1912. godine selo je imala dva učitelja, a kasnije četiri učitelja. Nakon raspada Austro-Ugarske Monarhije, Baranja se 1918. godine priključuje Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Kulturna zbivanja (plesovi, manifestacije) odvijali su se u dvorcu koji je prolazio pokraj ceste Darda – Beli Manastir. Postojanje dvorca zabilježeno je na početku 19. stoljeća. Dvorac je kasnije pretvoren u pivovaru, najamne stanove a s vremenom prelazi u privatno vlasništvo.

U gospodarskom pogledu Čeminac je povijesno poljoprivredni kraj, a razvijene su i sve vrste obrta: pekare, kovačnice, trgovine, mesnice, gostionice…

U društvenom smislu bilo je različitih organizacija od vatrogastva, kulturno-umjetničkih društava, vjerskih udruga.
Scamburg Lippe 1917. godine prodaje svoj posjed grofu Draškoviću koji manje parcele prodaje Mađarima i Nijemcima doseljenim iz Bačke.
Od 1923-1928. godine dolaze iz Mađarske optanti i naseljavaju se na ovom području. Optanti su Srbi koji su sklonili u Mađarsku za vrijeme prodiranja Turaka u Srbiju. Ti optanti su krčili šumu i na krčevinama gradili svoje salaše koji sa zemljom postaju njihovo vlasništvo. Tako nastaje Krčevina.
Drugi svjetski rat uvelike se odrazio na cijelu Baranju, odnosno na samo naselje Čeminac. Svršetkom II. svjetskog rata iz Čeminca odlazi gotovo sva njemačka populacija, međutim, valja istaći da Nijemci nisu izgubili vezu sa starim krajem te da su do 1991. godine u nekoliko navrata posjetili Čeminac, a 1990. godine donirali su znatna sredstva za obnovu crkve Presvetog srca Isusovog u Čemincu, koja je 1992. zapaljena.
Do 1945. godine Čeminac, odnosno Laskaffalu pretežito je naseljen Nijemcima, uz manji broj Srba, tzv. optanata (došli su u Baranju nakon I. Svjetskog rata) i Mađara.
Uoči oslobođenja Baranje, a u povlačenju njemečke vojske, nijemci napuštaju ove krajeve kao članovi „Deutsche volks gruppe“ (njemačka nacionalna organizacija).

Godine 1945. Čeminac ulazi u sastav Narodne Republike Hrvatske, odnosno SFRJ.

Kako je 1945. godine Čeminac ostao gotovo potpuno nenaseljen vlasti tadašnje Narodne Republike Jugoslavije u Čeminac naseljavaju Hrvate iz Banije, Međimurja i Hrvatskog zagorja, naše djedove i očeve koji su 1946. godine vlakom bez voznog reda stigli u tada „obećanu zemlju“ ostavivši vlastima svoja imanja u Hrvatskom zagorju, koje je za vrijem II. svjetskog rata bilo potpuno osiromašeno. Od 1946. godine većinu populacije,mjesta Čeminac čine Hrvati – Zagorci 90%. Došavši u bogatu Baranjau svi su oni mali viziju uspjeha, odnosno ostavili su djedovska ognjišta kao bi svojoj djeci omogućoli i stvorili bolje uvjete za život i napredak.

Međutim, mnogima od njih vizije o boljitku nisu se ispunile. Odmah nakon dolaska 1946. godine osniva seu Čemincu popljoprivredna zadruga (po uzoru na Staljinove ruske zadruge) pod nazivom „Nova izgradnja“. Gotovo su svi bili uključeni u zadrugu na način da je sva imovina, odnosno zemlja, ušla u zadružno vlasništvo, a dobit se nije dijelila sukladno zabilježenom zemljištu, već prema broju odraslih – punoljetnih članova zadruge, što mnogi nisu mogli prihvatiti.

Zadruga je ako takva trajala do 1953. godine. U vrijeme trajanja zadruge bila je organizirana kuhinja za sve zadrugare kao i dječiji vrtić i jaslice koje su vodile mlade djevojke.

Raspadom zadruga, kada su se mnogi nadali boljim uvjetima života, nije došlo do znakovitih pomaka, budući da su poljodjelci bili ograničeni tzv. zemljišnim maksimum pa tako nitko nije mogao imati više od 8 jutara zemlje, odnosno vlasti Jugoslavije nisu dozvoljavale veću privatnu inicijativu.

Godine 1952. započela je eliktrifikacija sela. 13. rujna 1952. godine prvi put je u vlastitoj maloj centrali uz pogon traktora zasjala struja u selu. Do 1. rujna 1955. godine u mjestu je radio NOO, koji je pripojen komuni Darda čiji je prvi predsjednik bio Željko Zagvozda iz Čeminca. Sad Baranja ima četiri komune: Batina Skela, Kneževi Vinogradi, Beli Manastir i Darda. Godina 1956. u rujnu radi se na spajanju sa osječkom električnom centralom.

Najnovija povijest od 1991. godine dobro je znana, no za one koji nisu u cijelosti upoznati valja reći da je u kolovozu 1991. godine s područja Općine protjerano 3200 žitelja koji su do povratka 1998. godine bili smješteni u svim dijelovima Republike Hrvatske.

Broj stanovnika: 1108