8.09.1936. godine župnik Lovslov Kozmar imenovan je za župnika u Nuštru, a novim upraviteljem župa imenovan je Ivan Sekula koji je Župom upravljao sve do 1949. godine. Godine 1949. Župu preuzimaju oci Kapucini iz Osijeka sve do 1960. godine. Od otaca kapucina Župu su vodili o. Modesto Borak sve do 1957. godine. Od 1957. godine do 1960. godine (20.08.) upravlja o. Anđelko- na zamolbu kapucinske Provincije oci kapucini su bili razriješeni uprave Župe Čeminac 20.08.1960. i Župom od tada upravlja privremeno vlč. Stjepan Schön do 01.10.1960. godine kad je novim upraviteljem Župe imenovan vlč. Mirko Seleš. On je Župom upravljao do 31.07.1962. godine. Tada je imenovan Petar Šokčević. Vlč. Seleši premješten je u župu Strošinci gdje kroz par godina i umire. Vlč. Šokčević je upravljao Župom od 01.08.1962. do 07.03.1964. godine kada sam imenovan za upravitelja župe Čeminac. Dakle od 07.03.1964. godine novim upraviteljem postaje vlč. Josip Varžić, dotadašnji upravitelj župe u Ilači.

Godine 1959. je uvedena el. Rasvjeta u župnoj crkvi u Čemincu.
Godine 1964.-1967. obnovljene su crkve u Jagodnjaku i Kozarcu. Crkve su iznutra obojane i stavljeni su novi oltari. U filijali Jagodnjak na stropu je velika slika Uznesenje Blažene Djevice Marije. U Kozarcu je na stropu slika Uskrsnuća, a na zidovima slike rođenja i muke Gospodinove.
Godine 1968. imali smo u župi Čeminac mladu misu koju je služio o. Mirko Novak, kapucin, inače iz Novog Čeminca – 24.06.1968. godine. Te iste godine poslao sam Andriju Vrbanića u Sjemenište u Zagreb kao kandidata za svećenika.
Godine 1969.-1970. u crkvi u Čemincu proširio sam i obnovio električnu rasvjetu.
01.08.1971. godine bilo je 138 krizmanika. Te iste godine organizirao sam hodočašće u Aljmaš.
Godine 1972. su obnovljene gospodarske zgrade uz župni dom.
Godine 1974. je uređen župni stan.
Godine 1975.-1976. sam intenzivno radio na duhovnoj obnovi Župe. 25.07.1976. godine imali smo krizmu koju je po prvi puta dijelio novi biskup msgr. Ćiril Kos. Krizmanika je bilo 134.
Godine 1977. započeli smo Svete Misije u Čemincu od 11.12.-18.12., u Kozarcu od 11.12. do 16.12., a u Jagodnjaku od 16.12. do 18.12. Misionari su bili oci Isusovci-Zvonko Majić, Ivo Lojza, J. Ipša.
Isus je rekao:»Što koristi čovjeku, ako cijeli svijet zadobije, a sam sebe izgubi ili se upropasti?»(Luka. 9:25)
04.08.1979. godine postavljen je razglas u crkvu da se poveća čujnost.
Godine 1980. je primio svećeničko ređenje Andrija Vrbanić. Mlada misa je bila 05.07.1981. godine u Čemincu. Te je godine bila 02.08. Sveta Krizma. Krizmanika je bilo 88.
Godine 1982. sam opet obnovio crkvu u Kozarcu. U Čemincu je obnovljen župni dom.
09.10.1983. godine je održan u Ćemincu Euharistijski kongres. Predvodio ga je pomoćni biskup zagrebački mons. dr. Mijo Škvorc. Sudjelovalo je uz domaće župljane više od 750 hodočasnika iz Baranje. Bilo je preko 700 Svete pričesti.
22.06.1986. godine bilo je 37 prvopričesnika. Sveta krizma je bila 04.07.1986. godine. Bilo je 89 krizmanika. Te je godine popravljena filijalna crkva Sv. Vendelina u Jagodnjaku.
19.06.1988. godine bila je prva sveta pričest sa 37 prvopričesnika. 16.08.1988. godine popravljen je toranj crkve u Čemincu.

Gosine 1989. nastavljena je obnova crkve iznutra. Obnovljene su freske mađarskog slikara Ernesta Gebanera rađene 1914./1915. godine. Crkva je dovršena u kolovozu 1990. godine, a blagoslovljena 02.09.1990. od biskupa msgr. Ćirila Kosa uz učešće mons. Marina Srakića. Bilo je prisutno više od 1500 vjernika koji su je spontano nazvali «Baranjska katedrela». Isti dan je bila sveta krizma s 96 krizmanika.
10.travnja 1992. godine (dan NDH) srbočetnici su do temelja spalili čeminačku župnu crkve. Ostali su samo goli zidovi. Obrasla je u šikaru izvana i iznutra i čekala obnovu sve do 2001. godine u jesen. Radovi su trajali do jeseni 2003. godine. Ostao sam u Župi do 21.08. 1991. godine. Išao sam na filijale sve do nedjelje iza Velike Gospe pa i u Jagodnjak u kojem sam morao već preko mjesec dana preko barikada i kroz četnike ići na Svetu misu od travnja mjeseca od kada su iz Beograda došli dati podršku pobunjenim Srbima čije je uporište bilo u Jagodnjaku-Šašelj vojvoda, Milan Paroški i Slavko Cvijan. Za čitavog srpnja i kolovoza (do 20.08.) iz smjera Jagodnjaka, Novog Čeminca i Uglješa minobacačima (80 i 120) gađali su Čeminac svake noći, po desetak granata. Morao sam žene i djecu preko Panturista odvesti na Brač i druge otoke i tamo su ostali do 1998. godine kad je Podunavlje i Baranja već bila oslobođena i pripojena u mirnoj reintegraciji Republici Hrvatskoj. U Župi su ostali starci i muški koji su se organizirali u odred obrane.
U nedjelju iza Velike Gospe u crkvu je došlo na Svetu misu samo 4 osobe: 2 žene i 2 muškarca. Došli su s pištoljima, a to je bila i posljednja nedjelja i Misa u obnovljenoj i prekrasnoj crkvi Srca Isusova.
Tada, jer sam upozoren iz Jagodnjaka «da idu da me uhvate», ostavivši sve, preko Švajcarnice, koja je već bila puna Četnika, velikom brzinom iznenadivši ih, izmakao sam do Darde koja je još taj dan bila slobodna i preko Osijeka pobjegao u Košku, moje rodno selo, kod svog brata kod kojega je već bila moja majka koju sam tamo preselio još kad su Čeminac raketirali i kad je mina eksplodirala svega 4 metra od župskog doma i razbila stakla na prozorima na istočnoj strani župske kuće. U Koški sam i ostao kod mog brata pa kod nećaka.
U Župu sam se vratio 16.08.1999. godine kad je bila zabršena i obnova župskog doma koji je obnovljen po donaciji državr Hrvatske i donacije Renovabisa. I tada dođoh na uništenu i zapaljenu župnu crkvu u Kozarcu i na bombama devastiranu crkvu u Jagodnjaku. Odmah sam započeo njihove obnove jer smo službu Božju bili prisiljeni držati po često (ne)kulturnim domovima.

Tekst napisao: Josip Varžić, župnik Župe Presvetog Srca Isusovog, Čeminac